12. tra 2011.

UgLJIČni OTiSak

Ecoland (egida)

NA:

Ugljični otisak tenisica

PD. Čim sljedeći put izvučete neku stvar iz svog ormara, zapitajte se jeste li na održivom putu. Ako vaš odabir ne odgovara standardima Ekoindeksa, vjerojatno malo marite za staklenički efekt i klimatske promjene

LD/krug

Odgovor na pitanje kakav trag ostavljamo odabirom svoje odjeće i obuće važan je za cijeli planet. Proizvođači su zato i stvorili ‘savez oko tenisica’ i napravili mali korak u zelenu budućnost

LD

Za proizvodnju tekstila godišnje se u svijetu upotrijebi količina vode jednaka dvostrukom volumenu Sredozemnog mora, a za njegovu njegu čak trećina više

Tekst: Kata Pranić

Svaki naš trag, koliko god korak bio lak i bezazlen, ostavlja ugljični otisak kojim se pridružujemo mnoštvu potrošača koji na nerazuman način crpe resurse napaćene Zemlje. Ugljičnim otiskom ili tragom odgovornosti; kako su ga u akciji ekološkog senzibiliziranja javnosti nazvali Energetski institut Hrvoje Požar, hrvatski ured Regionalnog centra zaštite okoliša za srednju i istočnu Europu i Spona komunikacije; mjeri se emisija ugljičnog dioksida, najvećeg krivca za staklenički efekt i nepredvidljive klimatske promjene. Razvijeni Zapad, najveći proizvođač ugljičnog dioksida, traga za slamkom spasa i u reciklaži otpada. Proizvodnji odjeće i obuće od recikliranog materijala okreću se najveće svjetske kompanije. Nike, jedan od najpoznatijih svjetskih proizvođača tenisica, počeo je prije sedam godina proizvodnju ekološki prihvatljive odjeće i obuće uloživši šest milijuna dolara u program Eko indeksa. Svoju je inovaciju Nike podijelio s ostalima smatrajući da proizvođači trebaju zajednički koristiti intelektualno vlasništvo zbog opće dobrobiti čovječanstva.

- Inicijativu za prihvaćanje Ekoindeksa prije tri godine pokrenulo je stotinjak poznatih svjetskih proizvođača tekstila, odjeće i obuće; Nike Inc, Levi Strauss & Co, Adidas AG, Timberland CO, Walmart, H&M, Marks & Spencer, JC Penney, C & A, Esprit... Riječ je o programu održivog razvoja tijekom proizvodnje, korištenja, njege i zbrinjavanja tekstilnog otpada, odjeće i obuće, kojim bi se davale ocjene utjecaja tekstilnog materijala na okoliš i to od izbora sirovina do njihovog konačnog zbrinjavanja. Proizvodi s visokim Eko indeksom moraju biti ekološki prihvatljivi tijekom proizvodnje, u korištenju, njezi i mogućnosti zbrinjavanja nakon što im istekne rok upotrebe – kaže prof. dr. sc. Drago Katović, profesor Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Proizvođačima potporu daju znanstvenici i ekološke udruge nastojeći Ekoindeks proširiti i na ostale industrije.

- Medijska promidžba ekološkog dizajna je sve prisutnija, a ekologijom inspirirane poruke dio su područja ‘zelenog marketinga’. Interesne skupine, koje mogu biti pokrenute od korporacija, vladinih ili nevladinih institucija, sudjeluju do određenog stupnja u kreiranju poruka. Za prosječnog potrošača takve medijske poruke često su osnovni izvor informacija o tome što ekološki dizajn jest i kako bi se u skladu s tim idejama trebalo ponašati - objašnjava profesor Katović dodajući da su proizvođači tekstila još prije tridesetak godina bili suočeni s pritiscima da se potrošačima daju informacije o ekološkoj podobnosti odjeće.

Kad je riječ o tekstilu i odjeći, zaštita okoliša obuhvaća tri stupnja: ekologiju proizvodnje, humanu ekologiju i ekologiju zbrinjavanja. Ekologija proizvodnje bavi se unapređivanjem proizvodnih procesa kako bi se što više smanjilo onečišćenje vode i zraka.
- Prema nekim izvorima, godišnje se u svijetu u proizvodnji tekstila upotrijebi količina vode jednaka dvostrukom volumenu Sredozemnog mora, dok je u njezi tekstilnog materijala ova potrošnja čak za trećinu veća – kaže prof. Katović objasnivši i da humana ekologija obuhvaća istraživanje mogućih štetnih tvari u tekstilnom materijalu koje bi se mogle osloboditi tijekom uporabe te štetno djelovati na zdravlje. Recikliraju se stari materijali koji se jednostavnim postupkom mogu obraditi i ponovno koristiti, a takvih je mnogo. Najteže je ipak reciklirati skije jer su kombinacija metala i plastike.

Jednako važan segment je i ekologija istraživanja ponovne uporabe otpadnog tekstilnog materijala i njegova zbrinjavanja. Recikliranjem već korištenih materijala smanjuje se uporaba novih sirovina, otpad, potrošnja energije, vode i emisija stakleničkih plinova te se postiže pozitivan utjecaj na zdravlje.

Iako su hrvatski proizvođači daleko od američkog ‘saveza tenisica’, recikliranje tekstilnih otpadaka u Hrvatskoj ima dugu tradiciju ne zbog ekološke svjesnosti nego zbog nedostatka sirovina.

- Najstariji proces recikliranja je onaj skupljih vunenih materijala. Miješalo ih se s drugim sirovinama, a novi proizvod u pravilu je niže kvalitete i označen je kao materijal vunenog podrijetla. No recikliraju se i proizvodi niže vrijednosti, tako se tekstilni otpaci već više od 140 godina koriste za tapeciranje – kaže profesor Katović. Danas se u razvijenim zemljama problem tekstilnog otpada rješava i skupljanjem stare odjeće. To, primjerice, čini udruženje Secondary Materials and Recycled Textiles koje obuhvaća više od tisuću organizacija i zapošljava desetke tisuća radnika te godišnje obrađuje oko dva milijuna tona tekstilnog otpada u korisnu sirovinu.
Profesor Katović kaže da se više od 30 posto odjeće koju prikupe karitativne udruge u Njemačkoj prodaje nerazvijenim zemljama Afrike, ali da je zbrinjavanje tog otpada upitno. Postoji i problem zbrinjavanja nekvalitetne odjeće koja stiže iz zemalja Dalekog istoka. Takva roba može se tek djelomično raščiniti i koristiti kao punilo u izradi građevinskih bloketa i sličnih artikala.

Najveći problem nastaje kod kemijskog recikliranja (depolimerizacije) sintetskih materijala zbog popratnih tvari koji se nalaze na tekstilnom predmetu kaže profesor Katović. Prema najnovijim smjernicama projektant tekstilnih i odjevnih predmeta mora osmisliti proizvod koji se može reciklirati ili je lako biorazgradiv. Tekstilni materijali koje se mogu reciklirati više se ne smiju miješati s onima koje nisu podobne za recikliranje.
Okvir
NA: Zabluda o formaldehidu
Potkraj prošlog stoljeća bio je veliki pritisak na tekstilnu industriju zbog dopuštenog sadržaja slobodnog formaldehida u odjevnim predmetima. Čak se u nekim slučajevima zahtijevalo da sadržaj slobodnog formaldehida na dječjim artiklima bude 0 ppm. Zahtjev je potpuno apsurdan jer, primjerice, sadržaj slobodnog formaldehida u krvi iznosi od 2-3 ppm. U ljudskom tijelu on je osnova sinteze većih aminokiselina. Kod toga se potpuno zaboravilo na neke druge izvore slobodnog formaldehida. Naime, činjenica je da se slobodni formaldehid u velikim količinama nalazio u namještaju ili u nekim kozmetičkim preparatima, a da ne govorimo o dimu cigarete u kojem se nalazi od 57 do 117 ppm slobodnog formaldehida, kaže profesor Katović.

Okvir

Pojmovnik
Okvir 3
Ekoindeks ili Ekološki indeks – (engl. Eco index), standard koji podrazumijeva da su proizvodi koji imaju visok Eko indeks ekološki prihvatljivi tijekom proizvodnje, u korištenju, njezi i mogućnosti zbrinjavanja nakon što im istekne rok upotrebe
Formaldehid - bezbojni plin jakog mirisa, sastoji se od ugljika, vodika i kisika i dobro se otapa u vodi. Služi kao dezinfekcijsko sredstvo, konzervans, ima ga u spojevima s umjetnom smolom pa se tako nalazi u svim proizvodima od kozmetike, odjeće do građevinskih materijala, a ima ga i u dimu cigarete
Reciklaža - sustav gospodarenja i nadzora otpadom od njegovog nastanka do konačne obrade
UA:

Prof. dr. sc. Drago Katović, profesor Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže kako su proizvođači tekstila još prije tridesetak godina bili suočeni s pritiscima da se potrošačima daju informacije o ekološkoj podobnosti odjeće

Nema komentara: